Petar i Jovan u zatvoru i pred Sinedrionom. Molitva Crkve za apostole. Život prvih hrišćana: jedno srce i jedna duša.
1. A dok oni govorahu narodu, naiđoše na njih sveštenici i vojvoda hrama i sadukeji,
2. Srdeći se što oni uče narod i javljaju u Isusu vaskrsenje iz mrtvih.
3. I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru, jer već bješe veče.
4. A mnogi od onih koji čuše riječ povjerovaše, i dostiže broj ljudi oko pet hiljada.
5. I bi sutradan da se skupiše knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim,
6. I Ana prvosveštenik i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda prvosvešteničkoga;
7. I postavivši ih u sredinu pitahu: Kakvom silom ili u čije ime učiniste vi ovo?
8. Tada Petar, ispunivši se Duha Svetoga, reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve,
9. Ako nas danas ispitujete zbog dobročinstva bolesnom čovjeku, kako on ozdravi,
10. Neka je na znanje svima vama, i svemu narodu Izrailjevu, da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvih, njime stoji ovaj pred vama zdrav.
11. On je kamen koji vi zidari odbaciste, a koji postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugome spasenja.
12. Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti.
13. A videći smjelost Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neuki i prosti, divljahu se, a prepoznaše ih i da su bili sa Isusom,
14. No gledajući iscijeljenog čovjeka gdje stoji s njima, ne mogahu ništa reći protiv.
15. Onda im zapovjediše da iziđu napolje iz Sinedriona, pa se savjetovahu među sobom,
16. Govoreći: Šta ćemo činiti ovim ljudima? Jer znamenito čudo što se dogodi kroz njih očigledno je svima koji žive u Jerusalimu, i ne možemo poreći.
17. Ali da se ne bi dalje širilo po narodu, da im strogo zaprijetimo da nikome od ljudi više ne govore o Imenu ovome.
18. I dozvavši ih zapovjediše im da ništa ne govore niti uče o Imenu Isusovu.
19. A Petar i Jovan odgovarajući im rekoše: Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?
20. Jer mi ne možemo da ne govorimo ono što vidjesmo i čusmo.
21. A oni zaprijetivši im otpustiše ih, ne nalazeći ništa kako bi ih mučili, i to zbog naroda; jer svi hvaljahu Boga za ono što se dogodilo.
22. Jer više od četrdeset godina bješe onome čovjeku, na kome se dogodi ovo čudo ozdravljenja.
23. A kad ih otpustiše, ovi dođoše svojima i javiše šta im rekoše prvosveštenici i starješine.
24. A kad oni čuše, jednodušno podigoše glas Bogu i rekoše: Gospode, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima;
25. Ti si ustima Davida, sluge svojega, rekao: Zašto se bune neznabošci, i narodi pomišljaju zaludne stvari?
26. Ustadoše carevi zemaljski i knezovi sabraše se zajedno na Gospoda i na Pomazanika njegovog.
27. Jer se zaista sabraše u ovome gradu na Svetoga Sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat sa neznabošcima i s plemenima Izrailjevim,
28. Da učine ono što ruka tvoja i savjet tvoj unaprijed odredi da bude.
29. I sad, Gospode, pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama tvojim da sa svakom smjelošću govore riječ tvoju,
30. Pružajući i ti ruku svoju na iscjeljivanje, da bivaju znaci i čudesa imenom Svetoga Sina tvojega Isusa.
31. I pošto se oni pomoliše Bogu, zatrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i ispuniše se svi Duha Svetoga, i govorahu riječ Božiju sa smjelošću.
32. A u naroda koji povjerova bješe jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko.
33. I apostoli s velikom silom davahu svjedočanstvo o vaskrsenju Gospoda Isusa Hrista, i blagodat velika bješe na svima njima.
34. Jer niko među njima ne bješe u oskudici, pošto svi koji imađahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce od prodanoga,
35. I polagahu pred noge apostolima; i davaše se svakome prema potrebi koju je imao.
36. A Josija, prozvani od apostola Varnava, što znači: sin utjehe, Levit, rodom sa Kipra,
37. Imao je njivu, i prodavši je donese novce i položi pred noge apostolima.
No comments:
Post a Comment